Ti znaš ko..

..ti znaš koliko..


23.05.2015.

Jer učini da poveruješ da sve je moguće..

Sutra je možda najvažniji dan u mom životu.
Matura..
Dan koji sam zamišljala od prvog razreda, dan koji je trebao biti savršen.. Sutra bih vjerovatno bila sa njim, plesala sa njim, poklanjala mu svaku našu pjesmu.. Kao i mnoge druge "savršene" stvari, i ova će ostati samo san..
Toliku tremu imam i tako neki čudan osjećaj, ne jer je to veliki događaj i jer će biti mnogo ljudi, ne zbog haljine i svega, ni zbog toga što ću šetati pred toliko ljudi, nego zbog njega jednog.
Još prvog dana srednje škole on je postao smisao svakog mog dana. Osoba zbog koje sam se budila nasmijana, i jedva čekala da ga vidim.. U njemu sam imala sve. Činio mi je svaki dan savršenim i sve probleme je mogao riješiti zagrljajem. Bili smo jedno drugom ona prva ljubav, najiskrenija, naivna.. Bili smo jedno drugom najvažniji, i tako je dobro išlo..
Bili bi mi maturski par, šetali bi zajedno, plesali, tako smo pričali.. Vrijeme je prolazilo, mi smo ga slavili.. Nikad nismo imali neki ozbiljniji problem u vezi koji nismo mogli riješiti. Nikad nismo izdržali dugo jedno bez drugoga, svađali bi se, ali i uvijek se mirili. Sve do jednom..
Taj poslednji put se zapravo nismo ni posvađali, a to je mnogo gore.. Jer da jesmo, našli bi već način da se pomirimo. Četvrti razred, nismo više ona djeca, ozbiljniji smo, znamo šta je dobro za nas. Ona tvrdoglavost koju sam voljela te tri godine kod njega ovaj put mi se obila o glavu.. Mi smo pustili da vrijeme, inat, ponos i drugi ljudi stanu između nas. Mi smo ih pustili da pomisle kako mi nikada nismo bili posebni. Mi smo se čak i potrudili da ono što je bilo posebno između nas zgazimo do kraja. Da čak ni tragovi od one ljubavi za koju smo vjerovali da je velika ne ostanu. Baš nas dvoje, niko drugi. I sve što je ostalo stane u onaj jedan pogled kada se sretnemo, pogled koji ne da govori nego vrišti.. Bilo je teško, u trenu sam ostala bez osobe koja mi je bila sve.. Mjesecima nisam mogla doći sebi, niko ne zna kakav sam pakao prolazila.. Ali eto, sve prođe pa i to. Pustila sam ga, samo ponekad još zaboli kad shvatim da smo postali stranci a do prije par mjeseci smo jedno drugom bili sve.
I evo, ne mogu da spavam jer ne znam kako ću sutra da izdržim. Treba da se veselimo, ipak slavimo.. A ja ću morati da se pravim da ga ne primjećujem, da ne vidim da mu košulja savršeno stoji, da ne vidim da mu neka druga popravlja rukave, baš onako kako sam uvijek ja, da ne primjetim kako me gleda kada okrenem glavu.. Da se pravimo oboje kako nije primjetio da sam obukla haljinu u njegovoj omiljenoj boji, sasvim slučajno. Baš onakvu kakvu sam zamišljala još u prvom razredu.. Ali više nije ni bitno.
Bitno je da ću umjesto haljine ja vući podočnjake..

17.05.2015.

Sve ono što nas deli..

Ovako prolazi, zar ne?
Ovo znači da je sve gotovo? Spuštena glava kada nam se pogledi sretnu, pogled u stranu kada prolazimo jedno pored drugog..
Tako sve prolazi, mili, vjerovao ti to ili ne, sad je svejedno.. Vrijeme stvarno liječi. Vrijeme i sve ružno što smo uradili jedno drugom.. Ne gledam te kao stranca, gledam te kao osobu za koju bi dala život, ali nisam sigurna da bi taj isti život mogla više živjeti pored tebe.
Previše smo pustili da nas ovo sve udalji, previše si se ti trudio da me otjeraš od sebe..
Kako ćeš se osjećati kad shvatiš da si uspio, da me nema više?

11.05.2015.

Ove lažne godine koje si izdajom potpisao..

Ne mogu da se izborim sama sa sobom i napokon stavim tačku na ovu našu priču na koju uporno stavljamo zareze. Ne mogu da odlučim da li je bolje da nakon 3 godine veze i svega što smo prošli, i lijepog i ružnog, napokon bude kraj. Da svako ode na svoju stranu i da se ne okrećemo nikad više, ili je ipak negdje zapisano da baš nas dvoje posle svega sačuvamo ono što smo imali. Sačuvamo, vratimo i krenemo gdje smo stali prije šest mjeseci.. Ovo stajanje u mjestu ne donosi ništa dobro. On nije sretan, ja nisam sretna. Ni kada smo sami, ni kada smo sa drugima.. Mogli bi biti sretni zajedno, da nema ovog ponosa i inata koji tjeramo jedno drugom. Ili je ipak previše toga preko čega je bolje da ne prelazimo, da ostavimo sve iza sebe i na našu vezu gledamo kao nešto što je bilo lijepo dok je trajalo, nešto što smo oboje proklinjali kad je završeno i nešto čega ćemo se za par godina sjećati kao da se desilo nekom drugom a ne nama..


Stariji postovi